Dan kada su mnogi plakali zbog čovjeka koji im je bio uzor, dan za kojeg bi voljeli da nikada nije osvanuo. Na jučerašnji dan prije 24 godine izgubili smo Ayrtona Sennu nakon fatalne nesreće na VN San Marina. Samo dan ranije, u kvalifikacijama je poginuo i Roland Ratzenberger pa ćemo utrku u Imoli pamtiti kao jedan od najcrnijih vikenda u F1 povijesti.
Posljednji intervju kojeg je Senna odradio na VN San Marina 1994. godine objavio je čovjek koji ga je i proveo. To je bio Williamsov šef za komercijalu – Richard West. Senna je zajedno s momčadskim kolegom Damonom Hillom posjetio Williamsov paddock prije ručka na dan utrke kako bi odradili intervju s Westom. Nitko nije mogao zamisliti da će rutinsko pojavljivanje za intervju uoči utrke biti Brazilčev posljednji razgovor u javnosti.
Nakon Sennine nesreće, West je zaboravio za taj razgovor sve dok nije primio video snimku intervjua od nepoznatog pošiljatelja nekoliko godina kasnije. Tijekom intervjua, Senna se dotaknuo sigurnosti na stazi, ali je pronicljivo više bio fokusiran na nadolazeću VN Monaka nego na utrku u Imoli.
“Pit lane je vrlo tijesan s previše ljudi, bit će vrlo, vrlo opasno,” rekao je Senna o stazi u Monaku. “Baš danas smo pričali o toj temi i razmišljamo o tome da pitamo FIA-ine suce mogu li uvesti ograničenje brzine u pit laneu.” Prije odlaska, Senna je ostavio autogram na kartu od staze u Imoli. Potpis je ostavio pokraj Tamburella, zavoja gdje je izgubio kontrolu nad bolidom s fatalnim posljedicama. “Intervju je kratak, ali nevjerojatno dirljiv. A dosad je bio izgubljen, no još uvijek ne znam tko mi ga je poslao,” izjavio je West 2014. godine.
Sigurnost se u Formuli 1 nakon Sennine smrti podigla na veću razinu. Fatalnih nezgoda nije bilo sve do 2014. kada je, nažalost, tešku nesreću doživio Jules Bianchi od čijih je posljedica 2015. preminuo.
Mnogi se danas žale na halo zaštitu, ali ako ona ili neki drugi uređaj može spriječiti da više nikada ne doživimo nešto slično, onda nam ne treba biti važna estetika bolida. Naše junake želimo i volimo gledati kako se utrkuju pri brzinama većim od 300 km/h, ali ne pod cijenu njihovih života. U novije vrijeme nemamo pravi dojam koliko je ovaj sport i dalje opasan te kakve vještine trebaju imati vozači da bi vozili na ovakvoj razini.
Heroji poput Senne, Ratzenbergera, Bianchija i ostalih koji su poginuli u ovom oktanskom cirkusu moraju zauvijek ostati zapamćeni kao ljudi koji su pomogli da ovaj sport postane sigurniji.