You are currently viewing Autonomna vozila

Autonomna vozila

Iako svaki dan čitamo o autonomnim vozilima, točnije, njihovim probnim vožnjama i testiranjima, prvenstveno u SAD-u, ali i u Europi, u stvarnosti, znaju oni koji su se možda odvažili zapitati nekog domaćeg trgovca automobilima, ovih nema u ponudi. To nije slučaj samo u nas, nego bilo gdje u svijetu posve autonomno vozilo koje ne traži ljudskog vozača još ne postoji, a koliko smo godina ili desetljeća udaljeni od nečega takvoga ovisi o tome koga pitate.

Da bi stvari bile zanimljivije, automobilska industrija mahom ne koristi termin „autonomno vozilo“ već se govori o stupnjevima autonomije koji su jasno definirani, a o kojima se gotovo nikada ili rijetko kada piše. Ukupno ih je šest, a ono što nam sada prodaju pod autonomnom vožnjom u najboljem slučaju spada u razinu 2 ili 3 autonomije (Level 2/Level 3).

Šest stupnjeva autonomije

Prema tvrdnjama ABI Researcha do 2025. godine (dakle, za šest godina) na cestama svijeta će ukupno biti osam milijuna vozila s raznim stupnjevima autonomije. Ovi stupnjevi su, pak, definirani od strane Društva automobilskih inženjera (SAE – Society of Automotive Engineers) i opisuju funkcije koje autonomni sustav treba preuzeti od vozača, a ne i način na koji se te funkcije ostvaruju. Tako, primjerice, netko može detekciju drugih vozila, pješaka i objekata na cesti izvesti korištenjem lidara, drugi radara, treći baterijom videokamera, a četvrti kombinacijom svega toga zajedno ili još nečega – izvedba nije bitna. Bitno je konačna funkcionalnost u vožnji.

  • Level 0 (razina 0) izostanak bilo kakve autonomije – nema nikakve automatizacije u vožnji. Većina nas diljem svijeta vozi ovakve automobile. ABS, ECS, uphill assist i slične tehnologije koje, zapravo, nisu svjesne okoline već samo reagiraju na jednostavne ulaze automobilskih senzora spadaju u ovu razinu. Sva vožnja je ručno kontrolirana od strane vozača, iako mu neke od ovih tehnologija pomažu da bude sigurniji, a vožnja ugodnija. Kočenje u slučaju nužde, s obzirom da se binarno aktivira i zapravo aktivno ne upravlja automobilom, također spada u ovu kategoriju 0.
  • Level 1 (razina 1je već trenutak kada su u vozilo ugrađeni sustavi koji ponekad mogu preuzeti ili oduzeti vozaču upravljanje automobilom i zapravo najniža razina automatizacije upravljanjem vozila gdje vozilo tek pomaže vozaču u upravljanju. U to spadaju adaptivna kontrola brzine gdje je vozilo u stanju sebe samo održavati na sigurnom razmaku od vozila ispred sebe, ali vozač i dalje upravlja vozilom i nadgleda okolinu.
  • Level 2 (razina 2) je djelomična automatizacija vožnje, odnosno upravljanja vozilom gdje je sustav sposoban istodobno i upravljati vozilom (držanje u svojoj prometnoj traci) i usporavati odnosno ubrzavati kako bi se zadržao sigurni razmak u odnosu na vozilo ispred sebe. Vozač u svakom trenutku može preuzeti kontrolu i nadići automatizaciju. Teslin Autopilot, odnosno General  Motorsov Super Cruise (kako je komercijalno ime tehnologija u ova dva proizvođača) spadaju u ovu razinu automatizacije upravljanja vozilom koju SAE definira kao djelomičnu automatizaciju.
  • Level 3 (razina 3) se naziva uvjetnom automatizacijom. Od ove razine automatski sustavi su „svjesni“ okoline u kojoj se automobil nalazi – prometnice, drugih vozila i objekata na i u neposrednoj blizini ceste. Iako je za vozača „osjećaj“ sličan kao u slučaju L2 automatizacije, s tehnološke strane radi se o višestruko složenijem sustavu. Vozilo je tako u stanju pored svega iz L2 kategorije i preuzeti kontrolu i preteći i zaobići vozilo koje se kreće usporeno. Bozač u svakom trenutku može preuzeti kontrolu. Prvi komercijalno dostupni automobil s L3 razinom automatizacije je Audi A8L, a svoj sustav naziva Traffic Jam Pilot. Igrom slučaja, samo europska verzija ovoga automobila ima omogućenu L3 razinu automatizacije, dok je ona za američko tržište okljaštrena i spuštena na L2 razinu zbog zakonodavnih promjena na američkom tržištu.
  • Level 4 (razina 4) ili visoka razina automatiziranosti je, zapravo, početak prave autonomije vozila u kojemu su sustavi u stanju prepoznati stanje u okolini, samostalno voziti, intervenirati ukoliko nešto pođe po zlu (iznenadni prelazak pješaka preko ceste ili drugog automobila) ili ako neki od sustava u samom automobilu zakažu. L4 vozila i dalje imaju ugrađene ručne komande i vozač može preuzeti kontrolu u svakom trenutku.

U praksi L4 vozila se (tek probno) koriste za usluge komercijalnog prijevoza na kratkim rutama i unutar poznate i zadane zone (hotel – aerodrom primjerice), odnosno, autonomija im je geografski ograničena na manji prostor što se naziva „geofencing“.

Tamo gdje im je prometovanje dozvoljeno pored ograničenja područja na koje je dozvoljeno obično je ograničena i maksimalna brzina (40-50 km/h).

Trenutno u svijetu nekoliko tvrtki ima u ponudi ovakva vozila: francuska tvrtka NAVYA koja koristi minibusove i električne taksije u SAD-u, Alphabetov Waymo (koji je i vodeći u svijetu u ovoj tehnologiji) čiji su taksiji u Arizoni prošli u godinu dana preko 15 milijuna kilometara; te Volvo koji za Baidu pravi L4 taksi za potrebe kineskog tržišta.

  • Level 5 (razina 5) je, zapravo, puna automatizacija vožnje gdje je vozilo sposobno posve samo obavljati sve funkcije bez ikakvog sudjelovanja vozača, odnosno, takvo vozilo nema potrebe ni za vozačem niti ima pričuvne ručne kontrole. Ovakvi automobili koji su u stanju sami prijeći od bilo koje točke do bilo koje druge zadane točke u različitim vremenski uvjetima, danju i noću, neovisno o stanju prometa, testiraju se diljem svijeta, ali ne postoje u serijskoj ili maloserijskoj proizvodnji niti ih je moguće kupiti. Ovisno o tome koga pitate, L5 razinu ćemo dočekati u komercijalnoj primjeni za najranije pet godina, a moguće je i više.

Nevinost bez zaštite

Problem s autonomijom vozila, kakvom je danas doživljava nestručna javnost je sličan problemu kakav ima umjetna inteligencija općenito – nestručna javnost strepi od prenapuhanih mogućnosti ovladavanja ljudske rase od strane robota, a stručnjaci se boje zahtjeva za automatsko prepoznavanje dokumenta ili rukopisa koje takva umjetna inteligencija i dalje nije u stanju svladati ni blizu onoliko pouzdano koliko prirodna, biološki stvorena glupost.

Dakle, postoji velika diskrepancija između onoga što tehnologija stvarno može i onoga što javnost neopravdano pripisuje da može. Prema mišljenju nekih stručnjaka, način na koji govorimo o autonomiji vozila će dovesti do ljudskih žrtava jer se od vozila sada očekuje razina autonomnosti koju ona nemaju niti je mogu imati sa sadašnjim razvojem tehnologija koje koriste za pomoć vozaču u vožnji.

Primjer je nedavna nesreća sa smrtnim ishodom kada je Uberov Volvo XC90 u gradu Tempe u Arizoni, u kojem je sjedila vozačica koja treba po potrebi uskočiti i uzeti kontrolu u svoje ruke, udario pješakinju koja je noću prelazila cestu van pješačkog prelaza. Vozačica je toliko vjerovala u autonomiju vozila da uopće nije nadgledala vožnju nego je gledala u svoj mobitel, potpuno nesvjesna stanja na prometnici.

U zadnje vrijeme su također učestali izvještaji o sudarima Tesli sa smrtnim ishodima gdje je u pravilu Autopilot, koji stalno treba biti pod ljudskim nadzorom, ostavljen bez ikakvog nadzora, pa tako vozači ne samo da nisu držali ruke na volanu, nego su i sjedili na zadnjem sjedalu bez ikakve mogućnosti intervencije u slučaju da nešto pođe po zlu.

ADA – Advanced Driver Assistance: Pomoć, a ne zamjena vozaču
Advanced Driver Assistance (Napredna pomoć vozaču) je skup tehnologija od kojih se neke ili sve (a moguće i neke dodatne, ovdje izostavljene) već nalaze integrirane u moderne automobile koje svakodnevno vozimo, ali ne daju mogućnost autonomne vožnje. To su: adaptivna brzina vožnje, automatsko parkiranje, nadzor slijepog kuta, sustav izbjegavanja sudara, sustav za detekciju budnosti vozača, sustav za nadzor vozača (uglavnom senzori na volanu), sustav za pomoć pri kretanju uz ili niz brdo, upozorenje za sudar, sustav za držanje prometne trake, sustav za upozorenje o napuštanju prometne trake, prepoznavanje prometnih znakova.Karakteristično za sve ovo sustave je da su međusobno nezavisni čak i kad je istovremeno više njih instalirano u isto vozilo, odnosno, ne postoji centralni „mozak“ koji bi objedinjavao sve njihove informacije i analizirao ih te sukladno tome donosio odluke o vožnji u realnom vremenu. Tako se istovremeno mogu oglasiti i sustav nadzora slijepog kuta, sustav upozorenja o sudaru, sustav za praćenje prometne trake i sustav za prepoznavanje prometnih znakova i niti jedan neće dobiti nikakav prioritet ovisno o situaciji u kojoj se vozilo i vozač nalaze.

Ukratko, iako pomažu vozaču, nemaju nikakav stupanj inteligencije ni mogućnosti prioritiziranja upozorenja i mogu čak preplaviti vozača istodobnim informacijama koje mogu izazvati zbunjenost i odgađanje odluke.

Ovo je, inače, problem u avijaciji poznat desetljećima. S porastom broja nadzornih sustava i informacija koje daju pilotima u ekstremnim situacijama umjesto da pomažu pilotima, ovi sustavi imaju točno suprotan efekt – preplavljuju ih informacijama koje traže trenutno reagiranje, ali bez jasne ideje koja akcija bi trebala imati prioritet.

Shematski prikaz sustava za naprednu pomoć vozaču koji još uvijek ne znače autonomiju vozila.

Ovdje, naravno, nije krivica samo na vozačima – u slučaju Tesle velikim dijelom je krivica na tvrtki koja daje neosnovane tvrdnje o mogućnostima svog Autopilota kada auto prodaje, a kada se dogode ovakve nesreće onda tvrde da u uputama piše (što jest točno, ali je u suprotnosti s javnim izjavama čelnika tvrtke) da se ne radi o posve automatiziranom sustavu koji sam može upravljati automobilom.

Kako je moguće vidjeti iz gornjih definicija šest razina autonomije, mi nemamo autonomna vozila, već se uglavnom radi o sustavima L2/L3 autonomije, dakle onima gdje je ljudski nadzor još uvijek ključan.

Problem je da se i ovakva vozila veliku većinu vremena čine posve autonomnima, odnosno, u stanju su mnogo puta zadane dionice proći s minimalnim ljudskim intervencijama i lako je pomisliti da su one i nepotrebne. Ali nisu.

Prema Bryanu Reimeru koji u MIT-ovom AgeLabu izučava autonomne sustave vožnje, a koji je o tome razgovarao za američki Popular Mechanics, problem je u nastupu automobilskih tvrtki koje toliko preuveličavaju mogućnosti svojih sustava i rijetko kada daju jasnu SAE kategorizaciju L0 do L5, te na taj način vozače i javnost općenito dovode u tešku zabludu o stvarnim sposobnostima njihovih sustava i pouzdanosti takvih sustava.

Da bi problem s L1-L3 sustavima bio veći, način na koji oni rade je zapravo sam po sebi opasan. S jedne strane daju mogućnost vozaču da prepusti kontrolu automatskom sustavu, ali s druge strane, očekuju od njega da bude pripravan reagirati u trenu ukoliko se ukaže potreba.

Ispitivanje na Sveučilištu Stanford je pokazalo da većini vozača treba barem pet sekundi(!) da ponovo preuzmu kontrolu nad vozilom nakon što su je prepustili automatiziranom sustavu. U kritičnim situacijama ovo je jednostavno barem pet puta dulje nego što situacija zahtijeva. Upravo je ovo razlog zašto je Alphabet odlučio 2012. posve preskočiti L2/L3 automatizaciju upravljanja i krene s razvojem L4 i L5 sustava – L3 je inherentno nesiguran sam po sebi.

Tko pobjeđuje?

Waymo daleko ispred svih

Mnogo je pretendenata na naslov najnaprednije tehnologije za autonomnu vožnju, ali jedan je daleko ispred svih po mogućnostima i broju autonomno prijeđenih kilometara – Alphabetov Waymo.

  • Waymo – ukupno su Waymovi samovozeći automobili preški preko 15 milijuna kilometara u 25 američkih gradova, a k tome treba pridodati i milijarde prijeđenih kilometara u simulatorima. Waymova flota se bazira na Chryslerovim Pacifica monovolumenima s dodatnom opremom za navigaciju i raspoznavanje okoline. Trenutno je to jedina samovozeća flota koja može bez problema prometovati svim dijelovima grada – u ovom slučaju San Francisca, a na autoputovima je u stanju autonomno voziti maksimalno dozvoljenom brzinom. Flota ima daleko najmanju stopu isključivanja autonomnog sustava i prepuštanja kontrola ljudskom vozaču, a u odnosu na drugog najboljega – GM, ima skoro 12 puta manji postotak nesreća (sve bez smrtnog ishoda) – tri na 600.000 kilometara u odnosu na GM-ovih 22 na prijeđenih 200.000 kilometara
  • Na drugom mjestu je GM-ova flota Chevy Boltova koji također prometuju ulicama San Francisca brzinom do 40 km/h. Po GM-u, to je maksimalna sigurna brzina prometovanja za autonomna vozila koja od ove godine trebaju izaći i u verziji bez ikakvih pedala i volana, odnosno, povremena pomoć živog čovjeka je nepotrebna.
  • Prema Navigant Researchu, treći tehnološki gigant po razvoju samovozećih automobila je Mercedes Benz koji u suradnji s Robert Bosch Gmbh iz Njemačke i Nvidijom razvija tehnologiju za L4 i L5 razinu autonomije. Njihova testna vozila trenutno prometuju ulicama Boeblingena kraj Stuttgarta i to većinom u rano jutro i popodne u vrijeme najvećih gužvi kako bi se testirala u što realnijim uvjetima. Iako među prva tri, Mercedes najavljuje L3 vozila teka za 2021., a L4 i L5 nakon toga u nekom nespecificiranom vremenskom okviru.
  • Na četvrtom mjestu je tvrtka Apriv Plc, bivši Delphi Automotive koja testira autonomne taksije u Singapuru još od 2016., a na tehnologiji radi s njemačkim Audijem i BMW-om.
  • Još jedna tvrtka s pokusnim vožnjama u brdovitom San Franciscu je Zoox, na petom mjestu prema procjeni struke, a za ovu namjenu koriste prerađene Toyotine Highlandere s dodatnom navigacijskom i računalnom opremom. Očekuju da će s komercijalnim radom za putnike početi 2020.
  • Renault i Nissan zajednički testiraju više rješenja: Nissan svoj posve autonomni (L5) automobil u Palo Altu u Kaliforniji, a Renault je prošle godine predstavio Symbioz, autonomni automobil sposoban za samostalnu vožnju do brzine od 140 km/h. U Rouenu i Parizu, Renault od prošle godine testira samovozne verzije svog električnog automobila Zoe. Zajednička testiranja japanske i francuske tvrtke na otvorenim cestama trebala bi početi od 2020., a komercijalnu prodaju vide od 2022.

Nakon ovih predvodnika u tehnologiji i s dosta tehnološkog zaostatka slijede Audi i Volkswagen, te BMW i Toyota, Uber, Volvo i Hyundai. Zanimljivo je da je po mišljenju eksperata Muskova Tesla na samom začelju tehnološkog razvoja autonomnih vozila, iako bi se po prisutnosti ovih vozila u medijima pomislilo da su pri samom vrhu.

 

Izvor: autonet.hr