Posljednje remek-djelo velikog Vincenza Lancije, omiljeno vozačima utrka.
Ovaj je izniman automobil u svoje vrijeme bio ono isto što i Lambda petnaest godina ranije: mjera spram koje je valjalo uspoređivati sve ostale automobile. Nije bilo velikih tehnoloških pomaka, ali Aprilia je postavila nove standarde u praktički svim relevantnim kategorijama, od upravljanja do kočenja. Uz, možda, Citroënov Traction Avant to je jedini predratni automobil relativno podesan za svakodnevni promet i dan danas. Prva serija modela, do 1939., imala je V4 motor od 1352 ccm i 47 KS, dok su u drugoj seriji brojke narasle na 1486 ccm i 48 KS. To je zadnji model koji je razvio Vincenzo Lancia, osnivač tvrtke, koji je umro početkom 1937. Moderan dizajn bio je toliko dobro prihvaćen da ga je Lancia doslovce prekopirala na manjoj Ardei. Bez B-nosača otvaranjem prednjih i zadnjih vrata dobivao se posve otvoren ulazak u kabinu. Ovo je jedan od prvih modela u čijem je razvoju korišten zračni tunel, uz koeficijent otpora zraku od tada jako dobrih 0.47. Serijska je izvedba proizvedena u 30.082 primjerka, a još je 7.554 šasija isporučeno raznim karoseristima. U Francuskoj je proizvedeno još oko 700 primjeraka pod nazivom Ardennes, a zanimljivo je da je samo ondje prodaja počela već potkraj 1936. Mnogi onovremeni trkači, poput Nuvolarija, preferirali su Apriliju kao cestovni automobil, zbog izvrsnog ležanja na cesti i osjećaja u upravljanju, bližem trkaćim modelima nego drugim suvremenicima. Kabrioletnije tvornički model, baš kao ni druge inačice, osim obične i produžene limuzine; posebno vrijedi spomenuti jedan od najneobičnijih koncepata s kraja 1930-ih -Battista Farina na ovom je fascinantnom coupeu još poboljšao aerodinamiku, na izvrsnih 0.39. Nekoliko primjeraka obične Aurelie postoji i kod nas, no nažalost niti jedan u voznom stanju, a koliko mi je poznato niti na jednom se ni planirane restauracije baš ne privode kraju.
